Život velegrada zamijenio za seosku idilu, a zapuštenu očevinu pretvorio u porodični raj od kojeg dobro živi

Na dvadesetak kilometara od Srebrenice, nedaleko od planinskog prevoja Kragljivoda, na putu koji se spušta prema rijeci Drini i jezeru Perućac, je selo Gladovići u Osatu, kraju nadaleko poznatom po graditeljima i neimarima o kojima je pisao i Ivo Andrić u pripovijetci "Osatičani", a koji imaju i svoj „tajni“ jezik predložen za uvrštavanje na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine.

"Odavde iz rodnog sela sam otišao u Bratunac kao četrnaestogodišnji momčić kada sam krenuo u srednju školu", počinje priču za N1 Mevludin Mehić koga prijatelji i poznanici zovu nadimkom Brko, i nastavlja: "Po završetku škole tu sam se zaposlio, oženio, dobio djecu i živio do početka rata. Rat se završio, ko ga želio u kući mu bio, i mi život nastavljamo u Sarajevu. Supruga i ja radimo, školujemo djecu, pravimo kuću. Ja sam se bavio građevinom i dobro zarađivao. Dnevnica mi je u to vrijeme bila 100-150 maraka. Ali srce vuče i 2011. godine prvi put, nakon rata dolazim da vidim rodno selo. Tek poneki od mještana su se bili vratili. Sve je porušeno i zaraslo u korov i šikaru."

Nije se u to vrijeme namjeravao vraćati za stalno, nije imao ni gdje. Počeli su povremeno dolaziti radi odmora i predivnog pogleda na jezero i Drinu. Ponešto su i zasijali, počeli po malo i kuću praviti, a onda je Mevludin razmišljajući da se ne može napornom građevinom baviti cijelog života odlučio. Vraća se sam, kćerka, sin i žena ostaju u Sarajevu. Žena ne smije da napusti posao da ne bi izgubila uslov za penziju.

Život bez struje i bilo čije pomoći

"Sve je bilo zaraslo u ostrugu i paprat, kuća nedovršena. Sve pare sam potrošio, zemlju nisam očistio, štale nemam da kupujem stoku. Bilo je momenata kad sam pomišljao da sve batalim i vratim se u Sarajevo, ali sam znao da će mi se onda smijati i ovi ovdje i oni tamo i na um mi padne moj otac koji je čitav život radio na građevini. Jednom sam sa njim 30 dana radio u Herceg Novom i nisam se ni jednom okupao u moru. Otac je hranio nas sedmoro djece i svoje roditelje. Jeo je paštetu i salamu da bi kupovao zemlju i ova zemlja je krvavo plaćena i šta bi trebalo sad da je ostavim? Ta očeva pašteta me povukla i natjerala da izdržim i ostanem", kaže Brko.

Mevludin je kuću sagradio sam, bez bilo čije pomoći ili donacije, dok su mnogi kojima su kuće sagrađene dobili i velike donacije u mašinama, stoci itd, i ne žive tu, nego su sve prodali i vratili se negdje u Federaciju BiH.

Godinu kasnije njegova supruga napušta posao u Sarajevu i dolazi da mu pomogne. Komšija mu predlaže da se počne baviti ovcama. Kupuje 13 komada i počinje sa pečenjem jagnjadi.

"Počeo sam od nule. Nisam imao ni ražnja, ni mašinice za sječenje, ničega, ali malo po malo, te godine sam ispekao i prodao 30 ja'njadi. Posao se isplati i počinjem da kupujem svu potrebnu opremu, pravim šupu i pečenjaru. Dobar glas daleko se čuje i narudžbe za svadbe i slično počinju da stižu sa svih strana. U drugoj godini isporučujem više od 80 jagnjadi, sljedeće već 230 komada. Sad više i ne brojim, jer gotovo da ne možemo sve da stignemo koliko ima potražnje. Osim pečenja bavim se i sušenjem mesa. Moja stelja pripremljena na tradicionalan način, ide širom Evrope, stigla je do Njemačke, Austrije, pa čak i do Finske i Danske", kaže sa zadovoljnim osmijehom Mevludin.

Napravio je veliku štalu sa svim potrebnim sadržajima i kaže da na početku nije baš mnogo znao o uzgoju ovaca, ali kroz praksu i čitajući iz knjiga naučio je tajne genetike tako da danas na svom imanju ima stado sa više od stotinu vrhunskih, rasnih sjeničkih ovaca. 

"Biram mlade ovnove posebno kako bi se stalno mijenjala krv. Više od  osamdeset posto mojih ovaca se blizni. Zbog toga mi traže jagnjad za priplod  i dolaze kupci sa svih strana, od Sarajeva do Sapne. Ja sam danas u dobrom dijelu postao i veterinar. Ovcama dajem injekcije i tablete, obrezujem paponjke i janjim ovce. To sam radim, a za vakcinisanje i drugo, što ja ne znam ili ne mogu uraditi uz pomoć žene, zovem veterinara", kaže Brko.

Radni dan Mehićima počinje u četiri - pet sati ujutro, bez obzira pada li kiša ili snijeg. Osim o ovcama Abida i Mevludin brinu i o velikom broju peradi čije su meso i jaja takođe veoma traženi jer ih uzgajaju na tradicionalan način i hrane samo prirodnom hranom bez upotrebe koncentrata i hemikalija. Osim stotinjak kokoški grahorki i morki, ima tu pataka, gusaka i ćurki i sve nose jaja.

Za prazna sela kriva politika ali i narod

Sav posao oni rade sami, jer pomoćnika ne mogu naći. Ljudi neće da rade, kaže Mevludin.

"Danas smo u Bosni došli u poziciju da ljudi koji žive na selu idu na pijacu da kupe jaja, povrće ili nešto drugo, umjesto da to sami kod kuće proizvedu, kako su im radili njihovi stari od pamtivijeka."

Na konstataciju da su sela oko Srebrenice sve praznija, da u mnogim više niko i ne živi i da omladina uglavnom svoju budućnost vidi u odlasku iz BiH, Mevludin kaže:

"Dobrim dijelom je za to kriva politika, ali i narod. Ja ljetos tražim momka da samo sjedi sa mnom tri sata dok pečem i ako zatreba nešto mi pripomogne. Za to plaćam 50 maraka i neće niko. Komšija Enver je prije par godina tažio čobana da čuva koze i davao tada platu 1500 maraka, hranu i konak i nije mogao naći nikog."

Poslije 20 godina prvi put sretan i nasmijan

Mevludinov brat Dulan je uspješan, dobrostojeći biznismen i inovator u Americi i on zaslužuje posebnu priču, a o svom bratu kaže da je ponosan na njega i da bi on mnogima trebao biti za primjer.

"Imao je prilku birati 1992. gdje i u koju zemlju da ide, on je odbio i vratio se u Srebrenicu. Ja sam ga 1999. godine zvao da dođe u Ameriku i to je odbio. Živio je u Sarajevu, borio se i gradio život. Kada je sve ostvario odlučuje da se vrati u Gladoviće iz kojih je otišao 1978. Mnogi su ga osuđivali za to , čak i ja se nisam sa tim slagao ali on je bio uporan. Mnogi koji nikada nisu otišli dalje od Srebrenice uporno odbijaju i da posjete rodno mjesto, a on si se vratio tamo da živi. Prvi put sam ga u Gladovićima  posjetio 2016.godine i tada sam vidio da je sretan i smijao se posle 20 godina, nikada ga u Sarajevu nisam vidio nasmijana, uvijek je šutio i gledao u zemlju. Tek tada sam vidio koliko je sretan koliko uživa u životu tu gdje se rodio", kaže Dulan.

Za Mevludina ovo nije samo posao, već potpuno ostvarenje sna koji je godinama nosio u sebi i da mir koji je pronašao u Gladovićima nema cijenu. Njegova najveća satisfakcija nije u brojkama ili novcu, već u slobodi da bude domaćin, svoj na svome.

"Jeste da nije lako biti u štali danju i noću, dok se ovce janje, ali to zadovoljstvo se ne može mjeriti ni sa čim što mi grad nudi. Ne čekam ničiju milostinju. Živim od plodova svojih ruku, a jedina podrška koja mi je istinski važna je ona ljudska - topla riječ, podignuta ruka komšije u prolazu i kafa koju popijem sa ženom ili nekim ko naiđe", kaže Mevludin Mehić – Brko i za kraj mladim koji razmišljaju o budućnosti i odlasku u tuđinu on poručuje:

"Ne bježite od svoje babovine, sreća i uspjeh ne moraju biti negdje daleko, mogu se naći i ovdje, na vlastitom pragu samo odaberite neki posao, posvetite mu se svim srcem i budite istrajni."

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad